|
Opis bloga
Moć riječi. O Ainu i njenom peru
Ainu: Citati
-"Imamo umjetnost da ne bismo umrli od istine." - F. Nietzsche credits
xxxx |
O prosvjedima, part 1
Nakon dugih, dugih osam školskih sati provedenih u najdražoj zgradi u Centru (- XVI. gimnazija, ako netko pita. I ne, ovo nije sintagma kojom ironično dajem do znanja da ne volim školu.), izlazim kao i obično leteći niz stepenice i stežući pod miškom knjigu koja uglavnom nema veze s lektirom. Ovaj put gužvala sam rubove "Hegela za početnike" (knjiga/stripić o Hegelovoj filozofiji. And yes, I'm one of "those" freaks. ^^). Čim sam stigla do dna stepenica, otvorila sam knjigu i zagledana u jedno od posljednjih poglavlja krenula bezglavo i automatski prema stanici na Trgu žrtava fašizma. Kako sam sklona "isključivanju" iz stvarnog svijeta (užasna mana, često ispadne da namjerno ignoriram prijatelje, a zapravo sam samo... u svom svijetu  ), isprva nisam primijetila stotine ljudi oko sebe i probijala sam se s knjigom na nosu do stanice. Odjednom krajičkom oka spazim policijski automobil. Hegelovski mjehurić apsolutnog duha koji me do tada obavijao rasprsne se, i ja začujem nekakvo nejasno urlanje mase. Osvrnem se oko sebe i shvatim da sam se našla usred krda (da, KRDA) prosvjednika. Brzo se izvlačim iz gužve i shvatim kako tramvaji ne voze ovuda. Ne, srećo. Ne danas. Neartikulirani urlici razularene mase. Netko poviče: „Dolje vlada! Dolje HDZ!“, a masa poput pokvarene ploče koja „šteka“ uzvraća složno „Dolje! Dolje! Dolje!“. Iako sam već odmakla stotinjak metara, imam osjećaj kako me masa pritišće. Spremam Hegela u torbu (metonimija u srcu) i ponovo tonem u mjehurić od misli. Ovoga puta razmišljam o NJIMA. Prosvjednicima. Koji su motivi tih ljudi? „Hoćemo srušit' vladu!“ – Hm. Pitanje zašto ovdje je zaista suvišno. I ptice na grani znaju da živimo u lopovskoj državi u kojoj su veliko prezime i debeli novčanik najsigurniji način da si osigurate bezbrižan život. Nešto je trulo u državi Hrvatskoj, ali i kontradiktorno u sintagmi „srušiti vladu“. Nema smisla nešto rušiti ako ne znaš kako napraviti bolje. Tko garantira da neki tamo Ivan Pernar, koji sam sebi proturječi već na samom početku „wannabe“ karijere, ima rješenje da izvuče Hrvate iz banane? Ne želim zvučati kao party-breaker, ali taj čovjek DOISTA ne zna o čemu govori – ili je bolesno opsjednut komunizmom (poslušajte neke njegove govore, vidjet ćete o čemu govorim), a ako je suditi po podacima o njegovom životu i obrazovanju tijekom istog, ili nije baš pretjerano obaviješten o mogućim posljedicama, ili misli kako se sve ono negativno njemu ne može dogoditi jer ga ljudi podržavaju. Utopist, i to onaj najgore vrste – koji nikada nije bio na dnu pa ne zna iz prve ruke ono najvažnije – najgori scenarij koji se može ostvariti. „Lopovi! Lopovi! Svi su oni lopovi!“ – No, da. Nikad ne vjeruj bogatom čovjeku. Jer onaj tko ima više nego što mu je potrebno za normalan život, i kojem je vlastiti, ni u kom zamislivom smislu potreban užitak važniji od zdravorazumskog dijeljenja o kojem neprestano trube, meine Meinung nach, sie nicht ein Dreck wert sind!* Ima nešto u optužbi ONIH da su lopovi, ali dok oni sami ne vide u kojem sve smislu možeš biti lopov, govorit će se zidovima. Kovitlac misli, nije li? To be continued… *njem., „po mome mišljenju, ne vrijede ni pišljiva boba“ Uvodna riječ
Moje ime je Ainu. Zapravo, tehnički i nije (još), jer me nitko (izuzev mene same) tako ne zove, ali ovdje će to postati. O meni, zasad, trebate znati i ovo. Ja PIŠEM. Zašto? Smatram da je najjače oružje kojim čovjek može baratati jezik. Pažljivo izražavanje i biranje riječi umijeće je koje malo tko smatra relevantnim i koje malo koga zadivljuje. A moglo bi. Moglo bi. Dijalektika i literarno stvaralaštvo najpoznatiji su oblici jezične umjetnosti. Ipak, nije svaki razgovor, ni svako pisano djelo umjetničko djelo. Neki pišu zato jer moraju. Neki pišu zato jer žele. Ja sam svoj motiv dugo tražila, jer čitam otkad znam za sebe (rano sam se opismenila, čudno dijete... Umjesto barbika tražila sam knjige za poklon  ), i to je uvijek bilo nešto što sam radila "pod obavezno". Nešto me tjeralo da čitam, zapravo više da "gutam" knjige, a ubrzo sam se i sama počela okušavati u pismenom stvaranju, ponajprije kroz dječje pjesmice, sastavke i kratke priče, a kasnije, kada su Grimmove bajke i Harry Pottera zamijenili Nietszche, Krleža, Matoš i Kafka, na red su došli eseji, poezija i osvrti, bilo na pročitana djela ili na svijet kojim sam okružena. Pišem jer je to spoj moje vlastite želje i obligacije. Ako nešto MORATE učiniti zbog sebe, onda je to "nešto" ono što trebate. Pišem, ne zato jer moram, niti isključivo zato jer želim. Ja TREBAM pisati. TREBATI je u zlatnoj sredini između MORATI I ŽELJETI. A pravilo zlatne sredine oduvijek je - zlatno.Ukratko, što sam starija, sve više otkrivam ljepotu i beskrajno bogatstvo jezika. Ponajprije materinjeg, a uz to sam veoma zainteresirana za književnost na engleskom, njemačkom i ruskom jeziku. Smatram da je hrvatski jezik najljepši jezik na svijetu, ne zato jer je "moj", nego zbog kvalitete njega samog i punine koju ima. Na ovom blogu pisat ću svoje viđenje aktualnih događaja, problema s kojima se susrećem kao dio određene skupine ljudi, bilo kao učenica/studentica, ili kao dio nacije, čovječanstva, a uz to ću pokušati prenijeti svoju ljubav spram riječi na vas. Barem dijelom. Do čitanja!   Uploaded with ImageShack.us |
